Hoće li tugovanje postati bolest?

Izvor: b92.net

To je glavna tema rasprave u svetu psihijatrije, u trenutku kad se Američko udruženje psihijatara sprema da izda peto izdanje ključnog vodiča o duševnim bolestima, “Dijagnostički i statistički priručnik o mentalnim poremećajima” (DSM).

Po prvi put u ovom priručniku, glavnom štivu za američke stručnjake za mentalno zdravlje, neće biti izostavljen pojam “duboke žalosti” jer se smatra bitnim faktorom u postavljanju dijagnoze teške depresije.

Šta to tačno znači? To znači da će se osećanja ili emotivna ispoljavanja koja slede nakon gubitka člana porodice ili bliskog prijatelja, kao što su plakanje, nesanica, umor, zbunjenost i duboka tuga sada tretirati kao bolesti koje bi trebalo lečiti a ne kao normalne pojave u ovako teškim situacijama čovekovog života.

Podrazumeva se da nisu svi istog mišljenja.

“Ja smatram da je tuga normalno stanje i nije nešto što bi trebalo da se leči”, naglašava dr Bajram Karasu, šef na katedri za psihijatriju i bihejvioralne nauke na Medicinskom fakultetu “Albert Ajnštajn” i glavni psihijatar u Montefiori centru u Njujorku. “Svako od nas se u nekom trenutku suoči sa gubitkom drage osobe. Dakle, to bi značilo da bismo svi kad-tad morali da se lečimo”.

“To nije logično jer je tuga nešto sasvim normalno i zdravo. Normalno je da osećamo i sreću i tugu, u suprotnom, život ne bi imao smisla. Ne treba da pokušavamo da se otarasimo tuge lekovima ili psihoterapijom. Moramo biti svesni gubitka jer samo na taj način ćemo se oporaviti i biti bolja osoba. Tuga koja se prekida lečenjem je nedovršen posao.”

Karasuov stav se poklapa sa stavom redakcije britanskog lista The Lancet koji se bavi medicinom.

“Tuga nije bolest,” kaže jedan od urednika lista, dodajući da će ovakav stav Udruženja ohrabriti stručnjake da svaki osećaj tuge nakon smrtnog slučaja koji traje duže od dve nedelje, protumače kao problematični simptom bolesti a ne kao nešto uobičajeno.

“The Lancet” tim smatra da normalno stanje tuge traje od šest meseci do godinu dana, zavisno od ozbiljnosti situacije prouzrokovane smrću.

“Lečenje tuge antidepresivima je opasno i ima loših strana,” ističu autori.

Ipak, i oni smatraju da iz tuge ponekad može da proistekne ozbiljniji problem, “patološki” i dugotrajniji. U takvim slučajevima, prava klinička depresija može preći u tzv. “produženi poremećaj tuge”, mogući novi naziv koji razmatra Svetska zdravstvena organizacija. Odbor se slaže da takvim pacijentima lečenjem može biti bolje.

Pitanje kada tačno obična tuga postaje stanje koje bi možda trebalo lečiti jeste suštinsko za eventualno svrstavanje u DSM, kaže prof. dr Sidni Zisok sa Univerziteta u Kaliforniji, San Dijego.

“Dobro je poznato da gubitak voljene osobe, baš kao i bilo koji drugi stres kao što su gubitak posla, teška bolest i razvod, mogu dovesti do depresije. Sindromi depresije koji proisteknu iz žalosti nisu ništa manje ozbiljni od onih koji su posledica nekog drugog životnog događaja, kada se depresija, naizgled, pojavi odjednom.”

“Iako stanje žalosti može dovesti do kliničke depresije kod osetljive osobe, tugu ne treba smatrati medicinskim ili patološkim problemom. Naprotiv, tako se problem kliničke depresije neće ignorisati ili prevideti a odogvarajući tretman će biti olakšan,” tvrdi doktor.

“Ova tvrdnja ne znači da mislimo da bi duboka tuga trebalo da nestane za par dana, nedelja ili meseci. Kod nekih osoba ona može trajati i godinama bez obzira da li postoji i klinička depresija. Ali, ako se utvrdi prisustvo kliničke depresije kod nekih osoba u stanju žalosti, to može pomoći pojedincima da se izbore sa svojim životnim problemom”.

Po rečima prof. dr Randolfa M. Nesija sa Univerziteta u Mičigenu, rasprava se svodi na borbu između zdravog razuma i traganja naučnika za dijagnostičkom doslednošću.

“Svi znamo da je tuga uobičajeno stanje”, ističe dr Nesi, „i ako to stanje nije prijatno ne znači i da nije normalno i zdravo. Često je zdrav razum rešenje problema.”

“Stoga smatram da je besmisleno isključiti pojam tuge iz našeg priručnika”, kaže Nesi koji je takođe i profesor psihologije na Univerzitetu književnosti, nauke i umetnosti u Mičigenu. “Samim tim što je jako teško odrediti da li je neka emocija normalna ili ne bez poznavanja života određene osobe, vrlo je važno imati jednostavan i tačan spisak simptoma za dijagnostikovanje depresije. Među te simptome treba uvrstiti i tugu.”

“Tu leži pravi problem, jer kada se kod nekog ustanovi stanje depresije, ta osoba se šalje na lečenje. A onda, samim tim, osoba počinje da veruje da stvarno ima problem koji se mora lečiti. To može da bude veoma negativan faktor u većini slučajeva gde je tuga normalan i zdrav sled događaja.”

Leave a Reply

Your email address will not be published.